Beograd je dugo verovao da se problemi rešavaju raskrsnicom. Onda je otkrio kružni tok i shvatio da je mnogo jednostavnije kada se svi vrte, a niko ne zna ko ima prednost.
Kružni tok je savršena slika grada. Svi su unutra, svi žure, svi misle da baš oni imaju pravo prvenstva, a izlaz stalno promiče. Urbanizam kao psihološki eksperiment.
Nekada je raskrsnica imala semafor. Crveno, žuto, zeleno. Jasno, prosto, razumljivo čak i čoveku koji nikada nije otvorio zakon o saobraćaju. Onda su stigli kružni tokovi – simbol modernog grada i kolektivne improvizacije.
Prvih dana građani ulaze oprezno, kao da prilaze divljoj životinji. Posle nedelju dana već nastaje beogradska škola vožnje: ko prvi uđe bez kočnice, taj je u pravu.
Pešaci stoje sa strane i gledaju. Biciklisti pokušavaju da prežive. Taksisti prolaze kao da poznaju tajni izlaz iz prostora i vremena. A gradski urbanisti zadovoljno objašnjavaju kako je „protok ubrzan“.
Jeste. Samo niko ne zna kuda.
Ironija kružnog toka nije u vožnji. Ironija je u tome što je Beograd u njemu prepoznao sebe. Grad koji se stalno kreće, stalno kruži, stalno obećava izlaz – i retko kada zaista stigne negde.
Na sredini kružnog toka obično stave travu, fontanu ili spomenik. Kao ukras kolektivne zbunjenosti. Da vozač, dok pokušava da preživi uključivanje, ipak dobije i malo kulture.
I tako se Beograd modernizuje. Ne pravolinijski, nego u krug.
U ovom gradu više nije važno gde ideš.
Važno je da si ušao.
Aleksandar od Beograda
